Poslanikove priče: Vrata pokajanja otvorena su do Sudnjega dana

”Gospodaru moj, ima li nade za mene da se pokajem i da tevbu učinim? Ima li nade za oprost mojih grijeha, pa da oprost tražim? Moj grijeh je veliki, moje breme teško, od težine tog grijeha ogromna je mrlja na mom srcu. Nema grijeha da ga nisam počinio, niti nasilja da nisam u njemu učestvovao. I evo sada, Gospodaru moj, osjećam kao da će se planina na mene srušiti, valovi grijeha me zapljuskuju i bojim se da se ne utopim u njima, a kajanje razdire moja prsa. Pa, da li ima nade za pokajanje? O, Ti koji si neizmjerno milostiv i koji opraštaš grijehe! Ja utočište kod Tebe tražim i Tebi se vraćam, pa nemoj me odbiti, tako ti Tvoje svemilosti! Znam da sam griješio i prema sebi i prema drugim ljudima, ta zar ima većeg grijeha od ubistva 99 ljudi?! Ja znam da je samo Tvoja milost mnogo veća od mojih grijeha i koga stigne Tvoj oprost, neće mu grijesi naštetiti. Gospodaru moj, ne dozvoli da se sa kapije Tvoje milosti vratim razočaran!”

I uistinu, taj pokajnik koji je toliko grijeha počinio i toliko ljudi ubio, nakon iskrene tevbe nije ostao razočaran. Naime, Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne prilike rekao: ”Davno prije vas bio je jedan čovjek koji je ubio 99 ljudi, pa je nakon toga pitao za najučenijeg čovjeka na svijetu i ljudi su ga uputili na nekog isposnika i pobožnjaka (rahiba). Čovjek je otišao do tog isposnika i rekao mu da je ubio 99 ljudi, a zatim ga upitao ima li za njega nade za oprost kod Allaha, dž.š. Isposnik mu je odgovorio da za njega nema nade u pokajanje i oprost. Čovjeku je to teško palo, pa je ustao i ubio isposnika i tako namirio na stotinu ubijenih ljudi. Poslije toga ponovo je pitao za najučenijeg čovjeka na svijetu i ljudi su ga uputili na jednog istinskog učenjaka. On je otišao kod njega, rekao mu da je ubio stotinu ljudi, a zatim ga upitao da li za njega važi pokajanje i može li se nadati oprostu kod Allaha, dž.š. Učenjak mu je odgovorio: ”Svakako da ima! Ko te sprečava da se pokaješ i da učiniš tevbu? Nego, idi ti u to i to mjesto, u njemu žive ljudi koji istinski Allaha obožavaju i ibadet Mu čine, pa im se i ti pridruži, i nipošto se ne vraćaj u sredinu gdje si prije živio, jer je ona pokvarena.” Čovjek se zaputio prema tom mjestu, ali ga je negdje na pola puta zatekla smrt. Oko njega je nastao spor između meleka milosti i meleka kazne. Meleki milosti su rekli: ”On je pošao u ovo mjesto kao pokajnik od grijeha i srcem svojim bio je iskreno okrenut prema Allahu.” Meleki kazne su rekli: ”On nikada u životu nije učinio nijedno dobro djelo.” U tom trenutku im se pridružio još jedan melek u ljudskom liku i oni su ga uzeli za sudiju da im presudi u vezi s tim slučajem. Zatim im je taj melek, sudija, rekao: ”Izmjerite rastojanje između ta dva mjesta, mjesta koje je napustio i mjesta u koje je pošao, pa kojem od njih bude bliži, njemu i pripada.” Meleki su izmjerili rastojanje između tih mjesta i ustanovili su da je bio bliži mjestu u koje je pošao, i nakon toga prihvatili su ga meleki milosti. U drugoj predaji kod imama Buharije stoji: ”Bio je bliži mjestu u kojem su ljudi činili dobra djela, za jedan pedalj, i zbog toga je tom mjestu i pripao.” A postoji i predaja da je Allah, dž.š., naredio tom mjestu dobra da se približi, a mjestu grijeha naredio je da se udalji, a nakon toga naredio je melekima da izmjere razdaljinu između tih mjesta i kada su izmjerili, vidjeli su da je bio bliži mjestu dobra za jedan pedalj, pa mu je Allah oprostio grijehe.” (Muttefekun alejhi)saff

Izvor:senzacija.ba