Nema prijatelja kao onog koji se Allaha boji i samo ti radi Njega društvo pravi

Autor: Jusuf Ebu Sinene / Preveo i sažeo: Esad Mahovac

Često se pitamo u čemu je uspjeh i kako da promjenimo stanje u kome se muslimani danas nalaze?! Poslužimo se iskustvom jednog velikana islama, Muavije b. Ebi Sufjana, radijallahu anhu, koji je u sedamdesetim godinama svoga života upitan o tome kako je doživio život na ovom svijetu, pa je rekao: „Oblačio sam svakojaku odjeću, ali nisam probao ništa slično bogobojaznosti. Pio sam svako piće, ali ništa gorče nisam kušao od poniženja ljudi. Jeo sam od svakog jela, ali najukusniji je bio sabur na musibetima. Imao sam prijatelje, ali nema prijatelja kao onog koji se Allaha boji i samo ti radi Njega društvo pravi.“ Zar nije ovo ono što nam Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oporučili i na tome mnogo potencirali? Zar to nije sušta bogobojaznast o kojoj Uzvišeni kaže: „A odjeća bogobojaznosti, to je ono najbolje.“ (El-E’araf, 26.) Srž bogobojaznosti bio bi: „Strah od Uzvišenog, rad po objavljenom, zadovoljstvo sa malim i pripremanje za dan selidbe.“ „Sabur u musibetima“ – takođe je lijek kojeg moramo trošiti da bi se popravilo naše stanje, pogotovo danas kada neprijatelj nije ostavio način napada na islam a da ga ne koristi. Ne zbog toga što su jaki i moćni, nego zato što smo mi napustili svoj pravac i okrenuli li se od Allahove Knjige.

Poslušajmo ovu priču i uzmimo pouke kako bi shvatili ko treba da bude naš uzor i kako da se vladamo prema braći muslimanima. Kaže se da je Mu’avije b. Ebi Sufjan imao u Medini baštu do bašte Abdullaha b. Zubejra, radijallahu anhum, pa su robovi ovog prvog ušli u komšijin posjed, zbog čega se Abdullah jako rasrdio, te napisao prijeteće pismo Mu’viji otpočevši ga riječima: Za Mu’aviju sina Hinde koja je jela džigericu, naredi svojim robovima da izađu iz mog posjeda, jer u protivnom nećeš se dobro provesti. Kada je pismo stiglo u Damask Mu’avija ga izloži svome sinu Jezidu, a on predloži da pripremi vojsku koja će dopirati do Medine i da mu donesu njegovu glavu, a on se ne osvrni na te riječi, već napisa: Za Abdullaha sina Esminog vlasnice dvaju pojasa. Kada bi između mene i tebe bio dunjaluk, ja bih ti ga prepustio. Kada bi između mene i tebe bila bašta od Medine pa do Damaska, ja bih ti je prepustio. Kada ti stigne ovo pismo, moju baštu pridodaj svojoj a i njene robove isto tako. Tada je Abdullah b. Zubejr počeo toliko plakati da je svoju bradu navlažio, te se zaputio do Damaska kako bi se izvinio svome bratu i poljubio njegovo čelo. Ovakvoj generaciji Allah je dao pobjedu i dao je da vladaju Zemljom. Pobjedili su sebe i svoju strast, pa je Allah dao da pobjede i svoje neprijatelje.

Evo još jedne oporuke koju neprestano trebamo imati na umu. Zatražili su ljudi od Ibrahima b. Edhema da sjedi sa ljudima i da im priča, a on im reče da je zauzet i opsjednut sa četiri velike stvari. Na njihov upit o tim stvarima, on im reče: Prva od njih jeste da će Allah kazati na Sudnjem danu: Ovo su robovi za vatru, a ovo za Džennet i za to ne marim, a ja ne znam od koje ću skupine biti. Takođe melek je zapisao na dan udahnuća moje duše da li ću biti od sretnih ili od nesretnih, a ja ne znam gdje ću pripasti. Treća od tih stvari jeste da će melek smrti upitati da li će moju dušu uzeti na islamu ili na kufru, a ja ne znam šta će biti odgovor. I zadnja od tih stvari jeste da će pozvati da se silnici izdvoje, a ja ne znam da li ću biti prozvan među njima.

saff.ba