“Majci sam rekao da je izgubila sina. Džekin menadžer je htio da me vodi na pripreme. Hoću da pređem na islam”

Vjeko Matuh ima 24 godine i rođen je u Bugojnu. S pet i po godina završio je na ulici i od tada počinje njegova tužna i zanimljiva života priča.

U ratu sam izgubio oca. Tako da sam ostao bez oca jako mali i nisam ga upamtio. Moja mama se poslije toga  zaputila u Donji Vakuf gdje je upoznala mog očuha. Upisao sam se u prvi razred Osnovne škole ‘Aneks’ u Donjem Vakufu. Završio sam prvo polugodište prvog razreda i napustio jer nisam mogao da trpim nasilje od strane očuha. Tako mali prepustio sam se sebi i odlučio da odrastem na ulici. Na ulici sam se snalazio za hranu, spavanje, novac i sve što mi je bilo potrebno za život. Spavao sam svugdje, internet klubovima, policiji, haustorima, kamp kućicama i sl. Taj period je trajao od 5 i po godina pa sve do 9. Mnogo težak život je to bio za mene. Odrasti bez roditelja u takvom slučaju je baš bilo bolno i teško. Prijatelj iz D. Vakufa (Adis) mi je pomogo preko svojih prijatelja da poduzmu nešto po pitanju mene. Pošto su ti njegovi prijatelji tad bili u gradskom vijeću u D. Vakufu, kad god bi bila sjednica, glavna tema bi bila šta uraditi sa ovim djetetom. To se odužilo par godina i na kraju sam završio u domu za nezbrinutu djecu“, priča  Matuh za Source.ba.

Iako nije znao gdje ide i šta će biti s njim, bilo mu je ipak drago da što se neko brine o njemu.

“Jednog jutra su došli iz socijalnog rada po mene u internet klub. Znao sam da me vode, ali nisam znao gdje. Sjeo sam u auto pozadi i oči su mi bile pune suza jer sam imao neki osjećaj da ću po prvi put u životu imati svoju sobu i krevet. U 9. godini su me odveli u Zenicu u dom ‘Dom Mos’ , koji je sad starački dom. Kada sam prvi put došao u takvu ustanovu nikog nisam znao, jer su to djeca iz različitih gradova širom BiH. Nije mi bilo lako navići se na početku, jer bilo je svega. Kad kažem svega, mislim na to da nisam imao slobode ko na ulici, tad sam imao vrjeme za doručak, ručak, užinu i večeru. Prvi put sam se susreo sa generalkom i pospremanjem sobe. Tako da sam ponovo bio upisan u školu koja se zove ‘Mak Dizdar’. U toj školi sam završio četiri razreda i preselio se u Radakovo naselje u Zenici. Taj dom u Radakovu se zvao ‘Mali porodični dom’. Živjelo je nas 13 na početku i kako smo starili jedni su odlazili drugi dolazili. ‘Mali porodicni dom’ je bilo idealan dom za mene jer sam mogao da popričam sa vaspitačima u vezi nekog problema. Naravno, kako sam se preselio tako sam krenuo u novu školu ‘Skender Kulenović’ , gdje sam završio osnovnu”, kaže Vjeko.

U ovom domu njegov život je već imao smisla kaže, jer je imao dosta onog što i sva druga djeca u našoj zemlji. Krenulo je u dobrom smjeru. Mogao je da ispuni neke svoje želje, posebno onu za loptom. 

“Sa drugarima bi često poslije škole igrao fudbala na školskom terenu. To je prvi put kad sam krenuo da se bavim fudbalom. Međutim, mnogi su počeli da me prate i zovu da češće igram sa njima fudbala i rekli su da sam nadaren, te pitali zašto ne treniram. Ja sam im odgovorio da sam u domu i da nisam imao mogućnost. Oni su me ubijedili da bi mogao daleko stići i naravno bili su u pravu. Trudio sam se maksimalno, pored škole išao sam na treninge skoro svaki dan. Znao sam i dva puta u danu otići na trenig. Završio sam srednju školu za elektroinstalatera elektromehaničara i upisao za građevinskog tehničara”, priča Vjeko za Source.ba.



Nakon završetka škole, pitanje je bilo gdje i kako dalje. Vrijeme je bilo da napusti dom. Ponovo neizvjesnost i briga.

“Par mjeseci prije nego što cu izaći iz doma, dobio sam poziv od reprezentacije beskućnika da igram za njih i da predstavljam svoju domovinu na Svjetskom prvenstvu u Oslu. Odlazio sam na pripreme u Gračanicu da budem spreman za novo iskušenje. Prije odlaska u Norvešku organizovan je turnir u Gračanici. Došla nam je u goste reprezentacija Rumunije. Na tom turniru sam bio najbolji strjelac i osvojili smo prvo mjesto. U Oslu smo osvojili 7 mjesto od 48 reprezentacija koje su učestvovale. Najteži poraz u životu mi je bio od Čilea u četvrtfinalu, teško sam podnio to. Sve je prošlo i vraćamo se u Bosnu. Par dan poslije dobijam poziv sa biroa da li sam zainteresovan da radim u javnom preduzeću Vodovod i kanalizacija. S obzirom da sam bio na izlaznim vratima  iz doma morao sam da prihvatim tu ponudu. Odradio sam pripravnički i potpisao ugovor na godinu”, kaže Matuh.

No, kako sudbina zna da bude i dobra i okrutna, da pruži mnogo ili oduzme sve, tako je i Vjeki ovaj period bio vrlo težak, jer je morao donositi važne odluke. Morao je odlučiti ljubav ili egzistencija. 

“U to periodu, kad sam potpisao ugovor, došao mi je gospodin Redžep, menadžer od Edina Džeke, u dom i htio da me vodi na pripreme u Njemačku. To je bio poseban poziv. No, morao sam odbiti jer sam već  potpiso ugovor sa VIK-om. Nije mi bilo lako, jer sam se bio baš posvetio fudbalu. Danas živim pod kirijom i imam stalan posao u VIK-u.  Uz pomoć Allaha sam izašao na pravi put i žene koju volim. To je Maja, mnogo  mi je pomogla od malena, pa sve do danas, i hvala joj na svemu. Ime planiram promijeniti i preći na islam. Počeo sam da pišem knjigu o sebi pod nazivom ‘Moja priča’“, kaže nam Vjeko.

Prvi susret s majkom nakon odlaska iz kuće je imao prije pet godina. 

“Naš susret se desio 2014. godine. Bilo mi je drago što sam je vidio, ali nisma ništa osjećao. Pitao sam je zašto nas je ostavila u domu. Kaže da nije imala od čega da nas izdržava. Ja sam onda rekao ‘Zar nisi mogla izdvojiti sat vremena da me vidiš a 13 godina sam bio u domu’. Počela prevrtati očima i onda preokrene temu. Kažem joj na kraju ‘Jesi me rodila, ali ti nisi moja majka, izgubila si sina za sva vremena’, i izađem iz kuće. Tu i završava priča o mojoj porodici”, kaže nam Vjeko na kraju. 

(Alen Avdić)