Između pohvale, klevete i savjeta

Piše: Dževdet Mujović

 

U ovosvjetskom životu razne potrebe nagone čovjeka da aktivno sudjeluje u društvenom životu i da ulaže maksimum napora i truda kako bi bio koristan član svoje zajednice. U toku ovog dunjalučkog puta čovjek ili okusi slast života, pa mu bude prijatno, ili bude obasjan plamenom njegove gorčine, pa i sam postane ogorčen.

Sve ovo u čovjeku izaziva prkos, izdržljivost i riješenost da se održi na litici života, jer bez obzira na sve teškoće, ipak će na kraju svoj trud pred svojim Gospodarom naći.

Poznato je da je islam vjera okupljanja i sloge, upoznavanja i miješanja ljudi, vjera koja odbacuje izoliranost i bježanje od obaveza, stoga je i onaj koji podnosi dunjalučke teškoće i hvata se ukoštac s njima bolji od onoga koji se udaljio od zajednice i obavezao na samoću u tijesnom i bijednom uglu u kojem vidi samo sebe, kako bi se držao daleko od životnih nedaća. Na ovo je ukazao Poslanik, s.a.v.s., rekavši: ”Vjernik koji se miješa sa ljudima i trpi njihova uznemiravanja bolji je od onoga koji se ne miješa sa ljudima i koji ne trpi njihova uznemiravanja.”[i]         

U okeanu životnih puteva nužno je da čovjek bude okružen ljudima: u kući, čaršiji, džamiji, na poslu itd., ali treba imati u vidu da svi ljudi sa kojima se susreće nisu jednaki, nemaju iste osobine, nego se oni mogu podijeliti u tri vrste: vrsta koja ga hvali, vrsta koja ga kleveće i vrsta koja ga savjetuje, a najbolja od ove tri jeste ova posljednja.      

Pohvala je opasno oružje i britka oštrica za čednost jezika i iskrenost namjere, i većinom dovodi pohvaljenog u stanje zavaravanja i usiljenosti, a hvalitelja do pretjerivanja, izvještačenosti, zavoðenja i licemjerstva. Jer ko gleda u svoga druga okom zadovoljstva u svemu, oko mu postaje nemoćno da vidi njegove nedostatke. Moguće je pretjerati u pohvalama tako da to postane metod približavanja pohvaljenom kako bi se postigli ovosvjetski interesi – mnogo hvali, a malo je iskren, uljepšava svoj jezik, a prlja svoje srce, ili pohvali nekoga javno da bi zadobio njegovu ljubav, a u njegovoj odsutnosti ospe paljbu mržnje po njemu.

Nažalost, ovakvi ljudi nisu malobrojni, oni su navikli da druge hvale i okivaju u zvijezde s pravom i bez prava, oni žude da zavode i da loše stvari prikazuju lijepim. Oni onome koga hvale uljepšavaju greške i prikazuju istinu lažnom, a laž istinitom sve dok se pohvaljeni ne privikne na to, te postane nesvjestan stvarnosti i počne se hvaliti svojim nedostacima, što okončava notornim hvalisanjem i pretjerivanjem tako da voli i mrzi shodno tome. Prisni mu prijatelj biva hvalitelj, a okorjeli neprijatelj mu je onaj koji ga upoznaje sa istinom.

Posljedice ovoga su učestalost prevara, uzurpiranje prava, čovjek gubi samopouzdanje, iščezava mu profit i umanjuje mu se iskrenost. Srce mu ne kuca osim uz pohvalu, ne diše osim uz pohvalu, ne sjedi osim sa hvaliteljima i tada pametni kod njega ne nalaze načina da ga posavjetuju, niti iskreni nalaze puta do njega da ga prosvijetle istinom, jer ga je ljubav za pohvalom odvela u krajnost i spriječila ga da prepozna istinu i jasnu korist.

Stoga je upućivanje pretjeranih pohvala pokuðeno jer dovodi do zadivljenosti čovjeka samim sobom, što ga udaljava od postizanja većeg interesa, dovodi do gubljenja veće koristi i iščeznuća ambicija za postizanje uzvišenih ciljeva. čuo je Poslanik, s.a.v.s.., nekoga kako hvali svoga druga u njegovom prisustvu, pa je rekao: “Teško tebi, otkinuo si glavu svome drugu!”, ponovivši to više puta.[ii] Rekao je, s.a.v.s.: “Kada vidite hvalitelje, bacite im prašinu u lice!”[iii] “čuvajte se meðusobnih pohvala, jer je to klaonica!”[iv]        

Sve ovo nas ne sprečava da damo svakome njegovo pravo i da stvari postavimo na njihovo mjesto, zahvalivši stvarnom dobročinitelju i ohrabrivši ambicioznog umjerenom i pravednom pohvalom, jer je to uzvišeni islamski moral, a ko ne zahvaljuje ljudima, nije zahvalan Allahu. Poslanik, s.a.v.s., pohvalio je grupu svojih drugova siguran za njih od iskušenja i uobraženosti.

Treba biti vrlo oprezan kada je u pitanju ljubav za pohvalom za ono što se ne posjeduje ili što se nije uradilo. Kaže Uzvišeni: “Ne misli nikako da će oni koje veseli ono što rade i kojima je drago da budu pohvaljeni i za ono što nisu učinili – nikako ne misli da će se kazne spasiti; njih čeka teška patnja.”[v]       

Što se tiče klevetnika, to je osoba čija kleveta proizilazi iz prostote njegove prirode, opakosti njegove duše i poganosti njegova jezika. Nećeš ga vidjeti osim kako kleveta, proklinje, bestidan je i odvratan. Jezik mu je kao muha koja slijeće samo na nečistoću, ne poznaje put ka pravednosti, šutnja ga kažnjava. Jezik mu je škorpion, a pero zvijer koja ujeda. Posuðuje dostojanstva i podjednako napada i plemenite i opake. Ne divi se ničijem djelu niti prihvata pravičnost. Odan je kritici, duboko je zakopao pravdu i dijeli prigovore. Voli da oponira radi spomena i da uznemirava radi zahvale. Srlja u vrtloge i klizišta i upušta se u rasprave bez znanja. Sigurno je da njegova duša ne osjeća slast sve dok njegov prigovor ne postane rasprostranjen u masama, poznat kod njegovih pristalica. Gleda u sve ljude kao grješnike, a smatra da je jedini on u pravu. Kada govori o prošlosti kao da je vidio tajne, a kada govori o budućnosti kao da je to govor nekoga koji će se gledati i slušati. Vidi sebe pravnikom, sucem, liječnikom, inžinjerom, učiteljem. Ne čudi se čudu. Njegova duša ne čezne za lijepim ophoðenjem, nego grize jezik ogovarajući i potvarajući, učinivši jezik kao škare, čupajući ovdje i ranjavajući ondje. Allaha mi, njegovo stanje je kao stanje onoga koji liže turpiju – što je više liže, to više krv teče po turpiji.

Ovakvi ljudi su nesreća u društvima i najgora stvorenja o kojima je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “U najgorem položaju na Sudnjem danu bit će oni koje su ljudi izbjegavali da bi se sačuvali njihovog zla.”[vi] A u Sahihu se navode Poslanikove riječi: “Musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su sigurni ostali muslimani.

Situacija postaje još gora kada se klevetom cilja na ljude na položajima i visokim funkcijama kao što su vladari i učenjaci, zato što njima pripada uvažavanje i poštovanje uz koje se ne dozvoljava razglašavanje o njima, niti njihovo sramoćenje. Kaže Ibn Abdul-Berr, Allah mu se smilovao: “Trojica imaju najviše prava na uvažavanje: učenjaci, braća u vjeri i vladar. Pa ko bude omalovažavao učene, upropastio je svoju ljudskost, a ko bude omalovažavao vladara, upropastio je svoj ovosvjetski život; a pametan ne omalovažava nikoga.”

Ono što čini stvar ozbiljnijom i daje joj na snazi jeste upuštanje u ono što je rekao Allah i što je rekao Njegov Poslanik, s.a.v.s. To pravo pripada učenima jer su oni nasljednici vjerovjesnika i svjetiljke u tami. Zato je Sufjan es-Sevri, r.a., i rekao: “Ono što ti je dovoljno od nekog pitanja i fetve prihvati i nemoj se nadmetati. čuvaj se da ne budeš od onih koji vole da se radi shodno njihovim riječima, ili da se prošire njihove riječi, ili da se poslušaju njihove riječi. čuvaj se ljubavi za popularnošću. čovjeku je draža popularnost i od zlata i srebra. To su nevidljiva vrata, osim za učenjake, dobre poznavatelje.”

“Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.”[vii]

I treću vrstu ljudi, odabranu, srednju, čine savjetnici meðu ljudima, oni koji su iskreni u savjetima i čestitih namjera. Ako ovakav čovjek pohvali, pohvali na vjerom propisan način, a ako nešto pokudi ili smatra nevjerodostojnim, to korigira na najljepši način i sa lijepim ciljem, metodom mudraca. Ako se osvrne na nečiju grešku, osvrće se inteligentno i spretno, kako bi naveo grješnika na dobro, a odvratio ga od zla. On istovremeno izbjegava da javno meðu svijetom savjetuje, jer je to jedan vid ruženja koji vodi sramoćenju.        

Nema sumnje da je meðusobno, iskreno, srdačno i povjerljivo savjetovanje put uspjeha i prosperiteta, to je vid potpomaganja na dobročinstvu i bogobojaznosti, i to je temeljni pravac koji je Uzvišeni Allah naredio riječima: “I neka meðu vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići.”[viii] A to je naredio i Poslanik, s.a.v.s., kazavši: “Vjera je savjet!”, ponovivši tri puta. Rekoše: ”Kome, o Allahov Poslaniče?” Reče: “Allahu, Njegovoj Knjizi, Njegovom Poslaniku, predstavnicima muslimana i svim muslimanima.”[ix]

Musliman je dužan da savjetuje sve muslimane i da im ne otežava tajenjem, riječima ili djelom; jer je Odabranik, s.a.v.s., uvjetovao onima koji su mu davali prisegu, da će savjetovati svakog muslimana.[x]

Na kraju, najbolji ljudi su oni koji puno dijele iskrene savjete i otuda je udarac savjetnika bolji od pozdrava klevetnika.

”U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Tako mi vremena – čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.”[xi]  
 
Bilješke:
[i]  Ahmed

[ii]  Buharija i Muslim

[iii]  Muslim

[iv]  Ahmed i Ibn Madže

[v]  Ali Imran, 188.

[vi]  Ebu Davud i Tirmizi

[vii]  El-Isra’ , 36.

[viii]  Ali Imran, 104.

[ix]  Muslim

[x]  Buharija i Muslim

[xi]  El-‘Asr, 1-3.

Izvor:minber.ba