Znaš li za primjer vladara u ljudskoj povijesti koji je odustao od te odgovornosti bojeći se kazne na Sudnjem danu?

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Nakon što su klanjali sabah-namaz, znatiželjni učenik upitao je svoga učitelja: ‘’Zašto se narodi često dižu i bore protiv svojih vladara?’’ Učitelj je odgovorio: ‘’Zbog toga što mnogi vladari čine nasilje i zulum nad svojim podanicima i što ih opterećuju preko njihovih mogućnosti, i što ne ispunjavaju ono što su obećali kada su vlast preuzeli.’’ Tada je učenik primijetio: ‘’Ali, zar narod nije taj koji bira vladare?!’’ ‘’Da’’, odgovorio je učitelj, ‘’međutim, problem je u tome što ljudi često naprave pogrešan izbor, pa izaberu onoga ko nije dostojan vlasti i ko im čini nepravdu.’’ Nakon toga učenik je upitao: ‘’A znaš li možda za primjere vladara u ljudskoj povijesti koji su bili izabrani na vlast od strane naroda, pa su uvidjeli da za to nisu sposobni i odustali su od tog teškog bremena bojeći se odgovornosti i kazne na Sudnjem danu?’’ Učitelj je rekao: ‘’Svakako, bilo je i takvih primjera, ali jako malo. Vjerovatno si čuo za Halida ibn Jezida ibn Muaviju, koji je odbio preuzeti hilafet i vlast je prepustio drugima, zatim Ibrahim ibn Edhem koji se odrekao vlasti i koji je život posvetio ibadetu Allahu, dž.š. I nije to slučaj samo sa vladarima iz našeg ummeta, bilo je takvih primjera i u prijašnjim narodima, a to potvrđuje i sljedeća priča koju je ispričao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Naime, Abdullah ibn Mes’ud prenosi da je čuo od Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ovu priču: ‘Nakon Musaa, a.s., Izraelćani su izabrali vladara koji je bio poznat po svojoj pobožnosti i pravednosti. Dane je posvetio svojim podanicima, a noći je provodio u ibadetu.  Jedanput je klanjao noćni namaz na stropu Bejtul-Makdisa, noć je bila vedra, a nebo ispunjeno zvijezdama. U tišini noći dok je mjesec obasjavao Bejtul-Makdis, a zvijezde zajedno sa njim veličale Allaha, on je počeo vršiti samoobračun. Razmišljao je o onome što je učinio za vjeru i za svoj narod i upoređivao učinjeno sa onim što je mogao učiniti, a nije, pa je shvatio da je mnogo više onoga što je mogao, a nije učinio. Međutim, nije imao snage da izađe pred svoj narod i kaže im da izaberu nekog drugog za vladara, jer se bojao da narod ne odbije njegov prijedlog, i da mu zbog njegove iskrenosti i skromnosti ne daju još veću podršku. Razmišljao je i na kraju zaključio da  bi najbolje bilo da pobjegne negdje daleko gdje ga niko ne poznaje. Ali, kako pobjeći iz grada kada je vojska oko grada i oko Bejtul-Makdisa i oni sigurno neće dozvoliti da on bilo kuda ode sam, a da ga vojska neće pratiti i biti uz njega. Razmišljajući o načinu bijega, ugledao je uže koje je bilo dovoljno dugo da se s njim spusti na onu stranu Bejtul-Makdisa gdje nije bilo stražara i gdje ga niko neće vidjeti, što je na kraju i učinio. Kada je nastupilo sabahsko vrijeme, stražari su se popeli na strop, ali nisu našli ni vidjeli ništa osim užeta. Bježeći tako od vlasti, on se obreo u jednom mjestu na obali mora gdje su se ljudi bavili pravljenjem i proizvodnjom čerpića za gradnju kuća. Tražio je od njih da ga prime na posao kako bi mogao živjeti od vlastitog rada i truda. Oni su ga bez ikakvih problema primili, ali su se čudili kada bi on prekidao posao i odlazio da klanja namaz. Međusobno su se sašaptavali i pitali šta on to ustvari radi, a on se, iako je bio u tuđoj zemlji, nije nimalo ustručavao niti bojao, već je otvoreno i s ponosom obožavao svoga Gospodara i zahvaljivao Mu na nebrojenim blagodatima. Mještani tog grada su ga brzo zavoljeli i u njemu prepoznali pravednog i poštenog čovjeka i svog uzora. Zadivljeni njegovim ponašanjem, prenijeli su vladaru tog grada vijesti o njemu. Kada je to čuo, vladar ga je pozvao da sa njim razgovara, međutim, on nije želio da se odazove, jer se bojao da se ne otkrije o kome se zapravo radi i da ne obavijesti njegov narod gdje se nalazi.

Nakon što je vladar vidio da taj čovjek ne želi doći u njegov dvorac, odlučio je da on njega pronađe na radilištu. Međutim, kada su ga radne kolege obavijestile da je vladar došao da ga upozna, on je počeo bježati. Vladar se čudio takvom postupku, a zatim je uzjahao konja i krenuo za njim.  Brzo ga je stigao i zaustavio da razgovaraju. Pošto nije imao izbora, on je tom vladaru otkrio svoju tajnu i potanko mu ispričao svoj slučaj. Istog trenutka i taj drugi vladar je odlučio da napusti svoj grad i vlast prepusti drugome, a da se on sa svojim prijateljem i bivšim vladarem posveti ibadetu i pripremanju za ahiret. Što su naumili, to su i učinili. Zajedno su se družili i uživali u ibadetu dok ih smrt za kratko nije rastavila.’ Na kraju je Ibn Mes’ud rekao: ‘Oni su umrli u mjestu Rumejla i da smo tamo, ja bih vam pokazao njihove grobove, jer nam ih je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisao tako kao da ih sada gledam.’’’ (Predaju bilježi Taberani u Mu’džemul-kebiru) 

Izvor:saff.ba